Igraju sjene na zidovima oko mene,
mjesečina bjelinom svojom zove oči,
u hladnom potoku noge smoči
u večernjoj svježini tražim sebe.
Neki imaju lončić za sreću, sa tufnama,
a šta ja imam, nemam tufne, nemam sreće,
a šta ja tražim, imam ja sve, samo oči neće,
neće da vide, a riječi stanu na usnama.
Igraju sjene na zidovima oko mene,
igraju u mislima duboko, sjene, ništa drugo,
samo sjene, ali neće ni one još tako dugo,
samo sjene, za oči što ne vide, one snene.
Godina za godinom proći će mnoge,
kao da čujem korake ispred svojih vrata,
kao da čujem otkucaj tvoga srca, poput sata,
ali neće ovdud proći, neće kročiti tvoje noge.
Igraju sjene na zidovima oko mene,
igraju, igraju, igraju, one igraju kad mi nećemo,
igraju svoj posljednji ples na podiju se srećemo,
samo ovaj ples nećemo, postali smo stijene.
Topim se poput gumene lutke bačene u vatru,
i ne osjetim ništa, a znam da lažem, evo lažem,
ne osjetim ništa, a tako silno želim da kažem,
ali umrijet ću sa mislima svojim, u tom žaru.
Igraju sjene na zidovima oko mene,
i pratim korake, čas su tu, a čas su vamo,
da mi je znati jedne korake, da mi je samo,
da mi je biti sjena, što u koraku ti vehne.
