Na turneji života slome ti snove,
Uroniš u duge noći, nesanice nove,
I ne znaš koliko tih može da bude grad
Dok se na nebu javljaju obrisi zore tad.
Tražim smisao tišine, poruku u boci,
Radujem se novom jutru, a čekam kad će proći.
U crnoj boji svojih riječi davim uspomene,
Na satu pokvšavam ubrzati vrijeme.
Zašto ti baš danas, ovoga jutra?
Zašto te ne može odnijeti ni jučer, ni sutra?
Zašto moraš da budeš uvijek napomena
Za čovjeka što nije vrijedan spomena.
Poželim nekoga u jutrima poput ovog,
Ne mogu se sjetiti nečeg sretnog, novog,
Da ne mislim na tebe, na lice, tvoje oči,
Da te ne dozivam i pitam se hoćeš doći.
Moj pjesniče, zaborave te ljudi,
Oni koje voliš, zato se ne čudi.
Odu sa lažnim porukama i riječima svojim,
Svi oni, prijatelji u očima tvojim.
Kad tražiš ljubav, nešto što ne postoji,
Nema nikoga, koga želiš, za tebe tu da stoji.
Nema onih u čijem zagrljaju osjećaš se sretnim.
Nema tog anđela na nebesima plavetnim.
Kad padne čaša, ona se razbije,
Hiljade komadića stakla u meso se zarije.
Dođu do srca i ono krvari – sigurno uzalud.
Osjetiš toplinu vastite krvi – nije vrijedan trud.
Kupaš se u riječima onih što ne želiš ih čuti.
Uzalud se hvataš, ali padu se ne znaš oduprijeti.
Smisao tražiš na izbljeđenim slikama
Što su ti ih ostavili ljudi bez potpisa i imena.
Ima li smisla biti čovjek u takvom svijetu,
Pjevati pjesme i pričati bajke dijetu,
Radovati se, a biti svjestan da nikoga nemaš,
Nemaš one ljude koje želiš, koje trebaš.
Reče mi jednom pismo jedno iz daljine,
Ne trebaš nikog koga već nemaš, zaista ne,
Niko ne može biti tvoj, pa tako ne možeš ni ti,
Da tražiš nekoga, o nekome snove sniti.
Ja i dalje želim tebe u svome snu,
Sada mislim da sam na nekome dnu,
I hoću da sanjam oči tvoje, tvoje lice,
Znam da ću biti bolje nakon zvijezde padalice.
Zaželim želju, dovoljna je samo ova,
I Bogu dosadan od svojih želja i snova,
Dođi ti, zvijezdo padalice večeras u snove,
Bez tebe su nezamislive borbe nove.
Kao neko derište pišem ti pjesme,
Budim se iz transa kad neko pljesne,
Na svako zvono pomislim ti si,
A tebe nema, upitnik iznad glave visi.
Na ulicama gradova tražim pogledom snove,
U tuđim očima pokušavam naći tvoje,
A znam da ništa neću naći, ja sam samo sanjar,
Dočekat ću ovako i zimu i decembar.
Da mi je barem nekoga poput tebe,
Da ljubomorno čuvam čak i od sebe.
Sa ove strane Dunava da mi je nekoga,
rado bi volio tebe, ali daleko si od praga moga.
