Kad bosa stopala osjete vrelinu,
vrelinu kamena pred kišu,
i poželiš pobjeći do prve rijeke,
samo da se rashladiš,
a on iznenada spuste se kapi,
velike poput neke zrele šljive,
raširiš ruke, zaustaviš korak,
podigneš lice i prepustiš se milosti.
Brige se tope, sapiru i bježe da ne kisnu,
dok misli miruju poput stopala.
Poput suza kiša se spušta niz lice,
možda su to i suze, ko će to znati…
Kamen još je vruć, ali ada vrelina godi.
Pada kiša, osjetiš li milost?
Osjetiš li kapi na svojoj koži,
olakšanje na vrelom kamenu?
