Visoki tonovi staroga klavira i obilje boja,
neka sparina teška, mašta luda moja,
ispletene riječi i molitva Bogu jednome,
nada u danas, i u sutra, vjera razumu svome.
Nestaje dan, on tone u tamnu noć,
i nema nikoga, znam, niko neće doć,
večeras sam samo ja u svjetlu svijeće male,
noćas su igrale sjene, noćas su plesale.
Težina stihova lomi mi prste, boli, stišće,
razlijeva se tinta crna, šuška u parku lišće.
Proljeće je svima odavno već došlo,
a kod mene jesen, tople boje, ništa nije prošlo,
sjećanja i tajne, utvare želja i prošlosti,
neću nikome više ništa ja govoriti.
Dan za danom brojim korake svoje,
a ispred vrata osluškujem tvoje.
Hoćeš li mi reći Dunav kuda teče?
Zašto je mutan ovako? Teško je ovo veče.
Stihovi i pjesme, težina zvuka, lahkoća tišine,
praznina, samo bijele, hladne zidine.
Slova što vise na bijelu koncu okačena,
jedna pjesma, kratka, ispjevana,
zagazio je dan duboko u tamnu noć,
snovi zovu, vrijeme već je poć.
