U šolju crne kafe umačem riječi,
dozivam se, budim, iz dalekog sna.
Nema nikoga da rane stare liječi,
samo miris kafe i naporne, teške misli.
Godina je prošla, a za njom ide druga,
vrijeme leti, ne može da me čeka,
ne može da dočeka izgubljene putnike
koji na vozove kasne do vijeka.
Skači misli po jutarnjoj tišini,
topim se u jakom mirisu kafe,
sunca svjetlo dopire, kupa se na visini,
biće vedro, lijep dan, a onda zazvoni kiša.
