Uspavanka za laku noć,
smiraj za misli što vrludaju,
susreću se i sudaraju,
bježeći od uma, tvorca.
Uspavanka što ima moć,
da zaustavi rijeke brze,
rijeke što mirne vale mrze,
rijeke riječi što hite na svjetlo.
Na pučini vode sjene igraju,
dave se i utapaju u dubini,
jezera nepregledna u daljini,
što pune ga rijeke hladne.
U trenu kad svjetlo treperi,
kao da će nestati u tami,
tu smo bili, bili smo sami,
u pjesmici tihoj, našoj mi.
Pjesma – uspavanka,
što nijemo zatvori nam usta,
uskrati riječi, pučina pusta,
samo pogledi kao strijele…
Spavaj sada, smiri svoj um,
zatvori oči pod nebom vedrim,
sanjaj zvijezde u snovima tim,
neka tišina pjeva večeras za nas.
