Kiša

Odavno već nisam čuo pjesmu kiše,
odavno već onda pjesme ne piše,
zamijenile je bijele pahulje male,
i ništa osim tišine nisu otpjevale.

Sada svira, čudnu pjesmu na prozoru,
svirat će čini mi se do pred zoru,
a mene san će da savlada čini mi se,
već se miješaju misli, spava mi se.

Pjevat ćemo kiša i ja, sretnu pjesmu,
da barem na duši imam barem malu česmu,
da je otvorim sada, da iz nje jurne
sve što se krije, pjesme, misli burne.

Pada kiša, kao da plačem ja, ne znam,
obrazi kao oluci, plačem, a pjevam.
Nigdje kraja ovoj, mojoj, sreći sada,
Kiša, suze, radost, sreća, tuga i nada.