Dosta mi je ljudi sa po dva-tri lica,
dosta mi je idiota i ulizica,
sit sam više svih tih ružnih faca,
sa asfalta i uzavrelog placa.
Sada dane Bogu ja kradem,
da se oporavim od gluposti ne znadem,
ostao sam opet na svijetu sam,
čini se da je to ono što najbolje znam.
Gledam ljude i njihove brojne čudi,
možda sam ja normalan, a oni svi ludi,
kako mrzim tu prokletu ogromnu hulju,
koja budala zaljulja ovu života ljulju.
I sada bježim od svega i sada se krijem,
pokušavam neki bolji život da snijem,
tražim nešto čega ovdje nema,
i ponovo kao neka hvata me trema.
Dosta je više pametnih, a glupih glava,
može li normalan svijet fino da spava,
da nema više noćne more uvijek do zore,
da ne moraju da skaču kroz nove prozore.
Zato sada bježite kud koji mili moji,
kraj u ovoj priči, čini mi se, ne postoji,
ali evo ovdje ja ću stati, dalje znate sami,
svejedno ćemo se opet sutra dalje kuhati u BH sarmi!
