Kako su teške tipke ovoga klavira,
tužna je ova pjesma, u dušu dira,
jučer, danas, sutra uvijek da se pamti,
uvijek za ovom pjesmom srce pati.
Ko sada svira ovdje u praznoj sobi,
ko sada ovdje plače, sjene lovi,
gdje su gudalo i violina,
nisam ih čuo od davnina.
Ove teške tipke istkale su pjesme,
pjevale su ono što se ne smije,
pjevale i plakale gorko kao sada,
da će prestati pjesma nije bila nada.
Ponekad je i violina tkala pjesme,
sa gitarom i uz riječi iz česme,
što je otvori tužno srce moje,
da poteku, da oteku na puteve svoje.
Sada, opet ona ista melodija svira,
samo nema moga tu klavira,
nema ni violine, ni gitare,
nema ni riječi, moj sanjare.
Tako je tiho, da tiše ne može biti,
šta ovdje čovjek treba sniti,
recite mi smrtnici vječni,
da ne teče bijeli biser tečni.
Gdje su sada note zavinute od mene,
ko slomi gudalo i počupa žice snene,
ko slomi klaviru lahke tipke bijele,
zar su pjesme ikad stati smjele.
Gdje je onaj glas što utihnu davno,
gdje je melodija u sred tišine ravno,
tražim, slušam a nema ništa odugo tu,
i eto, ispričao sam tužnu priču svu.
