Dok sunce zalazi tamo na zapadu,
tamo daleko za brdima što bijele se,
neka oštra zima u kosti mi bježi,
i žurim kući kao izgubljen stadu.
Neka jeza i tuga prožima mi tijelo,
kao da se sve lomi, kao da je led,
puca i nestaje sve od reda ispred,
presahlo je moje sreće vrelo.
Trčim kao da bježim od svijeta,
noge me nose brže i brže daleko,
i vidim nekog u toj tami već crnoj,
vidim lice mi poznato, to je neko.
To je neko koga do neba volim,
to je neko koga beskrajno cijenim,
to je neko koga ne mogu zamijeniti,
to je neko za koga se stalno molim.
