Zaustavite vrijeme, prekinite sve,
zaustavite zemlju, neka se ne vrti,
zaustaviti sat, ja idem odavde,
ovo nije za mene, rušite mi sne.
Zadržite riječi što želite kazati,
bolje da šutite sada i zauvijek,
možda nečemu boljem danas i sutra,
možda nečemu boljem ja ću se nadati.
Poštujem vašu bol, ali i mene boli,
žao mi je što je tako sada i danas,
sutra će možda biti mnogo bolje,
moje srce da živi bez boli sada moli.
Zaustavite sve, neka sve sada stane,
ja hoću da kažem neku riječ svoju,
zaustavite cijeli kosmos ako može,
mene boli i sada suza će da kane.
Ipak ne mogu da nađem sve riječi,
ne mogu da kažem ono što želim,
trudim se al uzalud mi je sve sada,
kao da u meni nešto od jutros ječi.
Reći ću samo jedno i znam da je tako,
nadam se da ću postati bolji čovjek,
kao i svi na ovome čudnom svijetu,
čovjek je čovjeku vuk, tako i nikako.
Kada boli, boli zbog drugih koji žive,
žive kao i ja ali pameti nemaju oni,
nemaju empatiju kao živa bića oni,
eh takvi u život donesu oblake sive.
Praštam uvijek, praštam danas i sutra,
i onda se opet nadam nečemu boljem,
nadam se nečemu novom i prolazi vrijeme,
ali ja vjerujem u neka nova jutra.
Do kada će ova vjera da traje, sada,
možda još danas, možda samo do sutra,
ali ne znam šta ću kada ona prođe,
šta ću da uradim ne znam tada.
Ljudi su kao životinje bijesni često,
ne mogu reći da su glupi, ali ima takvih,
zaustavite zemlju, hoću da siđem,
kao da je onaj trag vjere upravo nesto.
