Dok se budim i pokušavam da sakupim misli svoje,
polahko palim radio i slušam pjesmu “Parnog Valjka”,
pjevaju o godinama što prolaze, neka idu bez mene,
a onda u misli dođu slike stare, slike tvoje.
Svako jutro ista slika, neka sreća, isti fleš,
radio i pjesma, poneka misao što još uvijek bježi,
pravim se da mi sve to odgovara, da mi sve to leži,
ali ubija uvijek ista priča, uvijek isti film.
Vrti se jedan krug bez prestanka i ide brže i brže,
tješim se nadom o nekom boljem jutru i onome sutra,
šutim i gledam kako se vrtim zajedno sa svim tim,
a srce kuca i kuca, a neke nove laži što dođu prže.
Pričaš mi o svemu, samo o onome što želim šutiš,
kao da su riječi tako teške, kao da se ne mogu čuti,
ako nemaš što za reći onda nekad bolje samo šuti,
pusti neka radio svira i neka prolaze godine,neka…
Novi dan, nova je nafaka, krug će jednom da stane,
samo možda bit će kasno za neke stvari koje dođu,
možda će doći neko drugo vrijeme, bolja jutra sutra,
baš tada možda će iz oka nekog jedna suza da kane.
