Život jedna tužna je pjesma,
da bar u njemu ima česma,
da svu tugu pustiš vani,
da ti brže prođu dani.
Dani ko godine dugi
dok stojiš i čekaš vlak na prugi
nikada ne stižeš kasniš uvijek,
kao da to traje zauvijek.
Život put je jedan,
vrludave mu staze.
Puno nam uzima,
ali samo malo daje.
Život je pas,
koji na nas laje.
Pas koji laje ali,
ugristi nezna…
Brojao bih zvijezde,
no neznam gdje su.
I one se čak od mene kriju
Tamo iza ugla mi se smiju.
Ide desno ide lijevo,
šta je ovo čudo od života,
pravog puta se drži
ko’ pijan plota.
Sve što je dobro,
dobro se svrši.
Ovo čudo,
na me sad se ruši.
Padam na dno polahko,
i nestajem u dubokoj tami,
gdje mnogi nebi
mogli zauvijek ostati sami.
Skočio bih dolje,
no nešto me vuče,
neka ruka mi neda.
K'o da grom tad puče,
pred mene stade neko
ruku mi pruži
neko kog sam ja već
odavno čeko.
