We'll walk this road together, through the storm!

Tvoja plava majica i tvoj osmeh
su mi ostali nekako u glavi.
Rano jutro, kasnim, čekaš me,
Iz stanice izlazi voz plavi.

Žurim više, dok cepaju se misli,
od želje da te samo vidim,
da u zaboravu mome više nisi,
a tvoj osmeh kao san se stvori.

Gde da nađem reči da ti kažem,
da ti kažem bilo što u ovom trenu,
gde da nađem hrabrosti sada,
da te zagrlim, da osećanja ne venu.

U očima ti ne vidim ništa, ne gledam,
bojim se da videti ću što ne želim,
zagrlim te snažno, pustiti te ne dam,
i sećanje je i dalje snažno, kao onda.

Još pamtim tvoju plavu majicu,
pamtim osmeh tvoj, dobro se sećam,
nikad te oči moje videle nisu posle,
prestajem te voleti, to želim da osećam.

Tvoja plava majica i tvoj osmeh,
u proleće rano dolaziš sa lastama...
Tvoja plava majica i tvoj osmeh,
i zagrljaj, nikome ih ne dam.

Uvek sam mrzeo stanice.
Mrzeo sam i sve te ljude, gužvu,
sva lica, nasmejana, tužna, namrštena,
Žurbu, nered i nesklad, mrzeo sam granice.

Onda se prizor stanice učini vrednim,
čekajući voz, sam na stanici, tiho,
plačući za nečim stranim u sebi,
ali prisutnim i čudnim.

Pogrešio sam, ima nešto u svemu tome,
u ljudima, u toj gužvi, licima,
žurbi neredu i neskladu,
u prisustvu mome.

I ulazi u stanicu,
ogromna lokomotiva,
crna od ćađe i dima, a ljudi...
ljudi kreću da pređu svoju novu granicu.

Uspavanka za laku noć,
smiraj za misli što vrludaju,
susreću se i sudaraju,
bježeći od uma, tvorca.

Uspavanka što ima moć,
da zaustavi rijeke brze,
rijeke što mirne vale mrze,
rijeke riječi što hite na svjetlo.

Na pučini vode sjene igraju,
dave se i utapaju u dubini,
jezera nepregledna u daljini,
što pune ga rijeke hladne.

U trenu kad svjetlo treperi,
kao da će nestati u tami,
tu smo bili, bili smo sami,
u pjesmici tihoj, našoj mi.

Pjesma - uspavanka,
što nijemo zatvori nam usta,
uskrati riječi, pučina pusta,
samo pogledi kao strijele...

Spavaj sada, smiri svoj um,
zatvori oči pod nebom vedrim,
sanjaj zvijezde u snovima tim,
neka tišina pjeva večeras za nas.

Ispod bijela mjeseca plešu vile,
tu na izvoru gdje odmara duša,
gdje izvire voda hladna bistra,
gdje pjevaju se pjesme mile.

Tamo gdje počinje noć pisati,
a dan priču privodi kraju svoju,
mir pokrije polja, planine, rijeke,
tamo neko čuva želju moju.

Pokraj mora slanog i još dalje,
dokle pogled mjeseca seže,
daleko misli svoje šalje,
želja moja, blistava zvijezda.

Ni dukati, ni zlata sjaj ne vrijedi,
ne može da kupi tu vrednotu,
ni zvijezde druge, ni njihov sjaj,
ne može da zamijeni tu ljepotu.

Tu počinju bajke i basne,
tu na izvoru gdje odmara duša,
počinju pjesme svakom mile,
izviru riječi, i priče krasne.

Sumorna i teška sparina u predvečerje,
grašci znoja po tijelu, nema spasa vrućini,
još malo, pa će noć rashladiti zemlju,
sunce se gubi negdje u daljini.

Naslonim se na gitaru, staru uspomenu,
nema više ni žice, zaboravila je pjesme,
i prolaze sati, dani, mjeseci i godine,
prolazi sve, prolazi vrijeme.

U prolaznosti gubim vlastiti trag odavno,
razmišljam o sudbini, o prošlosti, o svemu,
razmišljam o riječima i nekim glupostima,
ne vidim brda, do mora mi je sve ravno.

Naslonim se na gitaru, staru uspomenu,
nema više ni žice, zaboravila je pjesme,
i prolaze sati, dani, mjeseci i godine,
prolazi sve, prolazi vrijeme.

Čitam razglednice,
gledam slike gradova,
gradova iz kojih su stigle,
sjete me, sjete sitnice.

Sva ta pisma što su stigla,
naslovljena na mene,
sve te riječi i gradovi,
samo stare uspomene.

Različiti rukopisi,
i jezici drugi, strani,
sve to stane u kutiju jednu,
sve to čini priču vrijednu.

Talasa šum odmara mi um,
na nebu igraju zvijezde,
zakopan u toplom pijesku
pratim mjesec, zavidim mu.

Mir u duši pleše tiho,
srce kao da je stalo,
vjetar njiše palme grane,
da sam list i ja bi se njiho.

Behar pada,
Behar pada,
Sa niskih grana,
Behar pada.

Proljeće je,
A krv teče,
Pored malog stabla,
Pored malog stabla.

Nož na nož,
Laži kao krvi,
Dok se behar mrvi,
Mrvi, kao život.

Danas živimo sretni,
Naoštrenih njuški,
Njuški što njuškaju,
Dalje i od ponosa.

Nož na nož,
Oštrimo ih ponovo,
Opast će behar,
Bojim se krvi.

Rasuo se biser stari,
razbježao na sve strane,
sad pod rukom bježi,
biser natrag moru teži.

Klizi, puzi gdje god stigne,
samo na konac više neće,
slobodu svoju i on hoće,
bježi kada vidi moje lice.

Poput rose stoji bijel i sitan,
a za mene je tako bitan,
biser što uspomene čuva,
biser što mnogo tajni zna.

Kada tišina postane glasna,
a bol postane jasna,
kada misliš da je srce stalo
i vrijeme na atu starom otkucalo
sjećanja te samo sjete,
laži i istine priče zbore,
tuga i tama te more.
Sve to zbog tužne pjesme jedne,
sve to zbog tuđe riječi bezvrijedne,
sve to zbog neprijatelja mnogo,
sve to jer nisi trpjeti mogo.
I sada u ovom trenu znam
da nisam krivac ja sam,
nego uloge podijeljene mnoge,
gaze mene i druge noge.